SVEĆENIK, POLITIKA, IZBORI
Urednik sarajevskog “Katoličkog tjednika” Josip Vajdner, napisao je za novi broj toga tjednika uvodnik pod naslovom “Svećenik i izbori”. U ovom vrlo zanimljivom tekstu on analizira vrlo aktualnu temu sudjelovanja svećenika i časnih sestara u izbornoj kampanji političkih stranaka. Uz suglasnost autora, prenosimo ovaj vrlo interesantni tekst:
Biblijska Knjiga Propovjednikova u 3. poglavlju objašnjava da za sve postoji određeno vrijeme: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog…“ (Prop 3,1-8). Mi bismo u Bosni i Hercegovini mogli kazati da postoji vrijeme obećavanja i vrijeme neispunjavanja obećanja; vrijeme izbora i vrijeme kada nisu izbori. Zašto? Zato što se najviše obećanja dadne upravo u predizbornim kampanjama, a vrlo malo toga se poslije ispuni. Ili što je još znakovitije: nekih se kategorija ljudi nitko ne bi sjetio da ne dođe vrijeme izbora kada i njihov glas može nešto značiti, pa se onda mnogi natječu tko će im biti veći „prijatelj“. No, iako je licemjerno, sve je to dopušteno u političkom nadmetanju i zna se tko u tomu sudjeluje. Zbog toga bi se trebalo znati komu tu nije mjesto. Osobito bi o tomu trebali voditi računa oni koji nisu samo privatne osobe, koji ne predstavljaju samo sebe, nego cijelu jednu skupinu ljudi. A budući da su pozvani biti moralne konstante u društvu posebno se to odnosi na osobe iz duhovnoga staleža.
No upravo se svećenike (i časne sestre) može vidjeti na predizbornim skupovima pojedinih stranaka kako ponosno sjede u prvim redovima i zajedno s masom plješću onima koji izlaze na pozornicu. Bez obzira što će reći kako se ne slažu sa svime što političari govore i provode, ipak je neosporno da time pokazuju osobnu simpatiju i, kao vjerski lideri u zajednici, implicitno govore za koga treba glasovati. To samo po sebi i nije loše – usmjeravati ljude i na političkom planu – ali je pogrešno utoliko što time bivaju dionici poslijeizborne prijevare. Jer, kod nas još uvijek vrijedi ona narodna: „S kim si takav si!“ Ili ako se već žele aktivnije uključiti na ovom području onda moraju biti prvi i najžešći kritičari onoga što „njihova“ politička opcija, kada dođe na vlast, ne ispuni.
Osim toga, neki si svećenici, iz svoje naivnosti ili neukosti, dopuštaju da s ambona, pri kraju mise, najavljuju predizborne stranačke tribine. Sve to pravdaju „pastoralnom razboritošću“. No istina je kako je to upravo suprotno: pastoralna nerazboritost. Razlog je jednostavan: ako najave skup jedne stranačke opcije onda bi pošteno bilo da dopuste oglas i drugima, zato što su oni duhovni pastiri i tih „drugih“. A ako svima dopuste onda se valja zapitati u što se ambon pretvorio? Što je onda taj dotični svećenik: politički „telal“ ili duhovni „vidar“?
Pored svega toga, svakom duhovnom licu ostaje trajna zadaća čitati i prepoznavati znakove vremena. U to spada znati ocijeniti kada i gdje je potrebno njegovo pojavljivanje u društvu. Svijetli primjer u tome jest blagopokojni zagrebački nadbiskup Franjo kard. Kuharić. On je znao da devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je valjalo srušiti komunizam i pomoći u instaliranju demokracije, ne smije ostati po strani. Stoga ne čudi što se njegovo lice može vidjeti na istaknutim mjestima gdje se razgovaralo o politici u Hrvatskoj. Njegova nazočnost bila je jamac katolicima da svim srcem trebaju pristati uz ideju novog političkog sustava.
Danas su, pak, stvari drugačije. Ono u što su ljudi ulazili bivajući spremni dati i život, vremenom se izrodilo. U politiku su se uvukli tipovi sumnjivih namjera potvrđujući misao pokojnog Vlade Gotovca da je politika poštena stvar kojom se bave nepošteni ljudi. Međutim, istina je da nisu svi nepošteni, da nisu svi častohlepni i egocentrični. Zbog toga ih se ne treba izbjegavati kao da su gubavi, ali se mora zauzeti ispravan stav. Svećenik mora napraviti otklon od politike kao posla / profesije, ali ne i od ideje i ljudi. Ako smatra da je neka politička opcija najbliža onomu što on propovijeda onda neka slobodno ide na njihove predizborne skupove, ali nije pošteno to isto eksplicitno ili implicitno nametati svojim vjernicima. Drugim riječima, ako hoće podržati neku stranku svojim dolaskom, onda neka svećeničke insignije ostavi kući i kao običan građanin izrazi svoje simpatije dotičnima.
(katolički tjednik/dnevnik.ba)