NEPOSLUH, VJERA OBIČNIH VJERNIKA I NEOKLERIKALIZAM
Vatikanist Andrea Tornielli na portalu Vatikan Insider piše o tihim „raskolima“ u Crkvi i pozivu pape Benedikta XVI. na potrebu naviještanja bitnih sastavnica vjere. Njegov članak prenosimo u cijelosti.
Iako se ovih tjedana (razumljivo) velika medijska pozornost usredotočila na ishod dijaloga između Svete Stolice i Bratstva svetog Pija X., koje je utemeljio Marcel Lefebvre, a koje bi se uskoro moglo vratiti u zajedništvo s Rimom, nema dvojbe, da su danas u Katoličkoj crkvi mnogo veći i širi razmjeri neposluha druge naravi. Onaj koji se širi iz centralne i sjeverne Europe – Austrije, Njemačke, Belgije, Irske – u kojima skupine svećenika potpisuju „apele“ iskazujući veoma kritičke stavove prema „rimskoj“ liniji, glede seksualnosti, pričesti rastavljenih koji su ponovno oženjeni, svećeničkog celibata, svećeništva žena, uloge laika u Crkvi. Istovremeno u Sjedinjenim Američkim Državama raspravlja se o interventu Kongregacije za nauk vjere prema “Leadership Conference of Women Religious”, organizacije koja okuplja veliku većinu poglavarica kongregacija američkih časnih sestara, koje su stavljene pod nadzor zbog njihovih stavova koji nisu u skladu sa Crkvom o temama kao pobačaj, homoseksualnost i svećeništvo. U tijeku su tihi „raskoli“ koje kronike bezuvjetno i nesmiljeno objavljuju i tako doprinose blaćenju slike pobjedničke Crkve. „Raskoli“ kojih se nije moguće tako lako riješiti kao jecaji postkoncilskog prosvjeda ili starih progresističkih struja osuđenih na izumiranje.
Pred ovim što se događa, često se prisustvuje teškoćama biskupa u suočavanju i „upravljanju“ ovim situacijama, u iščekivanju da o pitanju „intervenira Rim“. S druge strane se također ne može zanijekati poteškoća u uvrštenju u dnevni red tema i pitanja koja dolaze od neposlušnih, kako bi ih se moglo u otvorenosti suočiti. Primjer kako se to može učiniti dao je Benedikt XVI., u odlomku propovijedi na Misi posvete ulja, govoreći o prosvjedu austrijskih svećenika i o njihovom zahtjevu da se raspravi o svećeništvu žena. Papa je to učinio postavljajući – njima kao i svima koji su ga slušali u Svetom Petru – pitanja što bi trebalo značiti ‘suobličiti se volji Krista i slijediti ga’. Pristup koji je slijedio – kao što je učinio i u „dijalozima o nauku“ sa Bratstvom svetog Pija X.- očitovao se, iako ima ulogu „stijene“ i vrhovne vlasti u Crkvi, da ne odustaje neprestano davati, na način prikladan vremenima, duboke razloge koji stoje u temelju određenih doktrinarnih stavova.
Benedikt XVI. je papa koji je vodio dikasterij nauka vjere suočavajući se svakodnevno s gore iznesenim problemima. Tako je govorio i prije nego što ga je Ivan Pavao II. pozvao u Rim: „Crkveno učiteljstvo štiti vjeru običnih vjernika; onih koji ne pišu knjige, koji ne govore na televiziji i ne mogu pisati uvodnike u novinama: to je njegova demokratska zadaća. Ono mora dati glas onima koji ga nemaju“. „Nisu učeni – rekao je u propovijedi u Münchenu u prosincu 1979. – koji određuju ono što je istina o vjeri krštenja, već je vjera krštenja ta koja određuje ono što je ispravno u učenim tumačenjima. Nisu intelektualci koji ocjenjuju obične vjernike, već obični vjernici ocjenjuju intelektualce. Nisu intelektualna objašnjenja mjerilo ispovijedanja vjere krštenja, već je ispovijedanje vjere krštenja u svojoj izvornoj doslovnosti, mjerilo sve teologije. Krštenik, onaj koji je u vjeri krštenja, nema potrebu biti podučen. On je primio presudnu istinu i nosi je sa sobom s istom vjerom…“
U istoj propovijedi, tada kardinal Ratzinger dodaje: „Također bi trebalo konačno postati jasno da reći kako nečije mišljenje ne odgovara nauku Katoličke crkve ne znači kršiti ljudska prava. Svatko mora imati pravo formirati se i slobodno izreći vlastito mišljenje. Crkva sa II. vatikanskim koncilom je to odlučno podržala i podržava još i danas, ali to ne znači da svako mišljenje sa strane treba priznati kao katoličko. Svakome se mora omogućiti da se očituje onako kako želi i kako može pred vlastitom savjesti. Crkva mora reći svojim vjernicima koji su stavovi sukladni njihovoj vjeri, a koji nisu. To je njeno pravo i dužnost, da bi ‘da’ ostao ‘da’, a ‘ne’ ostao ‘ne’ i da se očuva ona jasnoća koju ona duguje svojim vjernicima i svijetu“.
U svjetlu ovih riječi može se bolje razumjeti zašto je Benedikt XVI. htio osnovati novi dikasterij posvećen novoj evangelizaciji i proglasio Godinu vjere. Pozivanje na suštinu vjere krštenika, čiji je „a-b-c“ često ignoriran i u srcu ove Europe koja je bila kršćanska, papa Ratzinger smatra žurnim zadatkom. Bilo bi pogrešno ocijeniti taj poziv samo kao „ukor“ nekom neposluhu. Radi se o širem i dubljem pozivu, koji bi trebao dovesti u pitanje i onaj crkveni svijet koji je na liniji pontifikata. Pozvati na žurnost naviještanja vjere i produbljivanja njenih sadržaja, trebalo bi odvratiti tolike prelate koji se previše zanimaju za politiku i preblizu su politici, interesnim skupinama, imenovanjima u javnim ustanovama, masmedijima, kao i čestih ili prečestih uplitanja u predmetima gdje bi to katolički laici mogli učiniti s većom slobodom. Jedan od očekivanih plodova II. vatikanskog koncila, otvorenog pred pedeset godina, odnosio se na ulogu laika u Crkvi. Nije neumjesno primijetiti kako je upravo dekret ovome posvećen, Apostolicam actuositatem, nakon pola stoljeća, čini se, najmanje ostvaren u konkretnoj praksi života Crkve, pred nadiranjem u različitim državama neoklerikalizma koji, čini se, smatra laike samo kao „sekularnu ruku“ hijerarhije koja sve usmjerava ili bi sve htjela usmjeravati, daleko izvan područja njene nadležnosti.
Andrea Tornielli
Preveo: Marijo Udina | Bitno.net