NE SPOMENIK, NEGO NACIONALNA SRAMOTA BiH
KIUM, 16. 10. 2009.
U subotu, 10. listopada 2009., kada je bilo misno slavlje u župnoj crkvi Svih Svetih i blagoslov obnovljene grobnice don Nikole Jurića i fra Mije Nikolića u Drežnici , povede biskupa i neke svećenike don Jozo Blažević s Antom Jurićem na Svêću. Tako se zove selo na početku Gornje Drežnice, uz rijeku Drežanjku, danas naseljeno muslimanima. A selo se zove Svêća – s tim dugosilaznim naglaskom – vjerojatno od riječi svet, svećenik. Zaustavismo se među kućama. S lijeve strane ceste, prema Drežanjki, trafo-stanica i mala zelena podina. Niže od toga, veli jedan domaći mladić, nekada je bila crkva. S desne strane ceste jedna podzida, odakle su prije dvadesetak godina izvađena i prenesena četiri nadgrobna spomenika, u obliku križeva, četiri-pet metara naviše, pod zid dvorišta jedne obitelji. Među križevima jedan osobito velik. Križevi, oštećeni, zarasli u kupinu jedva se i vide. Kaže don Joko, nekadašnji drežnički župnik, da je on negdje 1989. pisao Anđelku Zeleniki, i osobno dolazio u Mostar, moleći ga da kao mjerodavni stručnjak poradi kod državnih institucija da se ne dopusti premještanje spomenika-križeva. Neka se radije pomakne trafo-stanica radi proširenja ceste, a da grobovi-stećci ostanu na svome višestoljetnom mjestu. A ako se već moraju premještati, neka se prenesu u crkveno dvorište. Ali nije bilo koristi. S tim je premještanjem grobova bilo i raznih priča u narodu.
Prežalosno je gledati četiri srednjovjekovna kršćanska spomenika u suhozidini, obrasla šipražjem i dračom. A još je žalosnije da se ispod toga potpisala stručna služba, Komisija ili Povjerenstvo za očuvanje spomenika, koje navodi kako je diranje, premještanje, otuđenje i oštećenje spomenika – krivično djelo!. Ovi križevi – srednjovjekovni spomenici – nisu samo obraz sela, Svêća i cijele Drežnice, nego su i odraz kulturne javnosti, mjerodavnih povjerenstava, zavoda i ministarstava u Mostaru i Sarajevu. Ovi su nadgrobni spomenici bili nad grobovima nekih uglednih kršćana, možda i svećenika, a danas su na sramotu i nekulturnu savjest i antireligioznu svijest onih koji su križeve iščupali iz njihova povijesnoga ležišta i premjestili ih na nedolično mjesto, ne dopustivši da se križevima, simbolima vjere i ljubavi, dadne dostojan izgled na Svêći. A grobove zatrli! Ako ih se već nedopustivo pomaknulo s njihova vjekovnoga groba, zašto ih se onda nije premjestilo pred župnu crkvu, kako je već tadašnji župnik predlagao, da budu spomenici koji će vjernike podsjećati na njihove pretke od prije više od 600 godina? Uostalom mnogi vrijedni spomenici otuđeni su s raznih grobalja, stećaka i spomen-lokacija i premješteni u Zemaljski muzej u Sarajevo!
Na posebnoj ploči pod suhozidinom čitamo podatke o dalekim spomenima iz 1325. godine, odnosno iz 1408. I onda ispod toga ovo strogo upozorenje:
“Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika donijela/donijelo je odluku, kojom se historijsko područje – stari križevi u Drežnici kod Mostara proglašava nacionalnim spomenikom. Oštećenje, uništenje, ili prisvajanje spomenika, kao i nedopušteno obavljanje istraživanja i drugih radova na spomeniku predstavlja krivično djelo.”
A ovakvo čuvanje već dobrano oštećenih i skandalozno profaniziranih kršćanskih križeva u kapini, pod suhozidinom, u šipražju, na nedostojnu mjestu, ne predstavlja „nacionalni spomenik“, nego nacionalnu sramotu i svojevrsno spomeničko „krivično djelo“ koje Komisija za očuvanje spomenika p/održava i njeguje iz razloga samo njoj poznatih!