VJERA TE TVOJA SPASILA! IDI U MIRU!
Kao vjernike, nijedan nas svjetski zakon ne može pokolebati u sigurnosti: Bog ljudima uvijek ostaje vjeran, bez obzira koliko je čovjek grešan. Pozivanje na zakon je više prijetnja, nego pomoć za osobni odnos između Boga i čovjeka. U prvom čitanju David se nije ogriješio o zakon. No ipak je kriv, i to ne pred zakonom, nego pred Bogom, jer je povrijedio nepisani zakon ljudskosti i kao predstavnik Božji oblatio ime Božje. Usprkos toga Bog je spreman oprostiti mu, jer David priznaje svoju pogrešku. Praštanje s Božje strane znači: tvoj čin ne smije dalje opterećivati naš odnos; ja ti i dalje poklanjam život koji ćeš sve dublje iskusiti, jer si se pokazao spremnim dalje ići sa mnom; neću dopustiti da padneš! Štetne posljedice svakog zlog djela, doduše, ostaju, i ljudi ih moraju podnositi, iako ne igraju više nikakvu ulogu u daljnjoj povijesti između Boga i čovjeka – ožiljci ostaju. I u Evanđelju se vidi bezgranična i spasiteljska ljubav Božja. Grešnica je u svojoj prošlosti prekoračila granice zakona i tako se isključila iz kruga pobožnika. Isus joj ne pripisuje nikakav zakon da bi joj oprostio, a ipak briše njezinu prošlost i daruje joj budućnost. Isus priznaje farizejsku pravednost u njezinim granicama, ali njegova opraštajuća ljubav je bezgranična. Ako “Krist živi u nama” (drugo čitanje) onda i mi možemo smoći snage za praštanje. Praštanje znači, odlučiti se zajedno s Isusom za život, a protiv smrti, za budućnost protiv prošlosti, za bezgraničnost protiv uskoće zakona. Ako si mi međusobno bezgranično opraštamo, onda svatko od nas može svoj život obnoviti i uskrsnuti.